Niste prijavljeni
Prijava /
f
Prijava
MojTV Prijava
Prijava
Registracija
New Image
Na vpisani email naslov vam bomo poslali povezavo za aktivacijo profila. Email naslov ne bo prikazan nikjer na portalu, temveč bo namenjen le za aktivacijo in morebitno spremembo gesla.
Pozabljeno geslo
Email:
Na vpisani email naslov vam bomo poslali povezavo za reset gesla.
Imate profil na Facebooku?
Zakaj se registrirati?
Registrirani uporabniki lahko ustvare svojo skupino tv kanalov, uporabljajp opomnik, sodelojejo v nagradnih igrah in forumih, ocenjujo filme, nanizanke in oddaje, pošiljajo zasebnih sporočil itd ..
Prva stran
TV spored
Moji kanali
Filmi na TV
Nanizanke na TV
Šport na TV
Slovenski
Hrvaški
Srpski
BiH
Filmski
Šport
Dokumentarni
Glasbeni
Otroški
Zabavni
Informativni
HD
CG
Italijanski
Nemški
Erotični
Film
Filmi na TV
Top filmi
Najnovejši filmi
Videoteka
Nanizanke
Nanizanke na TV
Top nanizanke
Najnovejše nanizanke
Nanizanke na TV
Šport
Igre
Naša ocena
-
Vaša ocena
-
Emanuel Vidović
,
2015.
, ,
0 min.
dokumentarni
biografski
x
0.0
10
9
8
7
6
5
4
3
2
1
Potrebujemo vašu ocenu!
Hm... Čini se da ti je pred ocenivanje potrebna... - prijava :).
Komentari
Neregistrirani korisnik
08.04.
22:25
Sadržaj
Dodaj u Podsetnik
Nakon što je pobrao laskave kritike uz svoju Jubilarnu izložbu 1929. godine, Vidović se vraća Trogiru, gradu svoga djetinjstva. Tamo je odlazio teti tijekom školskih praznika. Sjećanja na stari Trogir, njegove crkve, ulice i zvonike, izravno utječu na Vidovićev izbor motiva i tehnika. On godinama slika Trogir, ali samo za vrijeme oluje i nevremena. 1934. Ljubo Babić objavljuje svoju antologiju "Umjetnost kod Hrvata" i Vidovićevo slikarstvo ocjenjuje najlošijim ocjenama. Za Babića Vidovićevi dalmatinski krajolici su "izmišljotina i paradoks". Ali, Vidovićeva izložba "Trogir" iz 1936. oduševljava kritičare. Od tada pa do 1940. godine Vidović je po jednodušnim ocjenama kritike i publike najbolji hrvatski slikar. U otvorenu paletu ušle su tople boje, a slike njegova predmeta iz njegova atelijera, koji pomalo postaje muzej, na šestom katu Komunalne palače u Splitu, te slike interijera njegova stana postaju i tražene i hvaljene. Već 1938. u Zagrebu Vidović dobiva sjajna priznanja, ali Babićeve kritike se i dalje vuku za njim. Tek kada hrvatska javnost vidi novi Vidovićev ciklus iz katedrale sv. Duje u Splitu, katedrale sv. Lovre u Trogiru, te slike trogirskog Sv. Mihovila, Sv. Petra i Dominikanskog samostana, postat će jasno da je Vidović meštar ravan najboljim francuskim umjetnicima toga doba. Izložba "Interijeri splitske i trogirske katedrale" u Salonu Galić 1941. u potpunosti se poklapa s početkom Drugog svjetskog rata. Vidovićevo slikarstvo odlazi u mrak rata i stradanja.
09.04.
04:45
Sadržaj
Dodaj u Podsetnik
Nakon što je pobrao laskave kritike uz svoju Jubilarnu izložbu 1929. godine, Vidović se vraća Trogiru, gradu svoga djetinjstva. Tamo je odlazio teti tijekom školskih praznika. Sjećanja na stari Trogir, njegove crkve, ulice i zvonike, izravno utječu na Vidovićev izbor motiva i tehnika. On godinama slika Trogir, ali samo za vrijeme oluje i nevremena. 1934. Ljubo Babić objavljuje svoju antologiju "Umjetnost kod Hrvata" i Vidovićevo slikarstvo ocjenjuje najlošijim ocjenama. Za Babića Vidovićevi dalmatinski krajolici su "izmišljotina i paradoks". Ali, Vidovićeva izložba "Trogir" iz 1936. oduševljava kritičare. Od tada pa do 1940. godine Vidović je po jednodušnim ocjenama kritike i publike najbolji hrvatski slikar. U otvorenu paletu ušle su tople boje, a slike njegova predmeta iz njegova atelijera, koji pomalo postaje muzej, na šestom katu Komunalne palače u Splitu, te slike interijera njegova stana postaju i tražene i hvaljene. Već 1938. u Zagrebu Vidović dobiva sjajna priznanja, ali Babićeve kritike se i dalje vuku za njim. Tek kada hrvatska javnost vidi novi Vidovićev ciklus iz katedrale sv. Duje u Splitu, katedrale sv. Lovre u Trogiru, te slike trogirskog Sv. Mihovila, Sv. Petra i Dominikanskog samostana, postat će jasno da je Vidović meštar ravan najboljim francuskim umjetnicima toga doba. Izložba "Interijeri splitske i trogirske katedrale" u Salonu Galić 1941. u potpunosti se poklapa s početkom Drugog svjetskog rata. Vidovićevo slikarstvo odlazi u mrak rata i stradanja.
15.04.
21:10
Sadržaj
Dodaj u Podsetnik
Od 1950. godine, nakon pada i loma bedrene kosti, Vidović živi u svojem stanu, i slika iz kreveta, stolice ili invalidskih kolica. Započinje po sjećanju slikati ciklus "Split koji nestaje". Na Vidovićevim slikama Sv. Duje je i dalje u skelama, koje su obnovom zvonika nestale još davne 1908. No, slikarskoj osami i bolesničkoj fazi prethodio je rat i talijanska okupacija koju Vidović izravno osuđuje i ni na koji način ne želi surađivati s talijanskim vlastima. Odbija pozive da izlaže na Biennalu u Veneciji, pa mu talijanske vlasti zapljenjuju 12 slika i šalju ih protiv njegove volje u Veneciju. Vidovića se po kazni preseljava u manji stan, u kojem se on zatvara. Ne odlazi više ni u atelijer, ni u Sv. Duju, čime gubi svoje najdraže slikarske motive. Nakon oslobođenja nove vlasti su prema Vidoviću rezervirane, ne traži ga se, uzima mu se za zlo navodno sudjelovanje na Biennalu u Veneciji. No, stari slikar uporno radi. Slika Split i opet odlazi u Trogir. Kada više nije mogao izlaziti iz stana, on se ponovo vraća motivima iz svoga atelijera, vedutama po sjećanju i indikativno, starim lutkama i satovima bez kazaljki, kao znaku vremena koje je iscurilo. Života koji je prošao. Vidović je još deset godina iza smrti bio na marginama hrvatske likovne umjetnosti. Šezdestih se pomalo stidljivo redaju njegove izložbe, dok 1971. godine, obilježavajući stotu obljetnicu Vidovićeva rođenja, Igor Zidić nije napravio prvu veliku retrospektivu Vidovićevih djela u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Jasno je rekao: "Vidović je začetnik hrvatske moderne!" Zidić je priredio još dvije velike retrospektivne Vidovićeve izložbe, u Splitu 1982. i u Klovićevim dvorima 1987. Na toj izložbi bilo je izloženo nikada viđenih više od 500 Vidovićevih radova. Usporedo s time, trajala je duga bitka stručnjaka i obitelji Vidović da zbirka Emanuela Vidovića, koju je 1986. od obitelji po simboličnoj cijeni otkupio Grad Split, dobije svoje mjesto u Galeriji Emanuela Vidovića u Splitu. Ideja potaknuta 1953. dobila je svoju realizaciju 2006. godine. Galerija Vidović čuva Srebrna vrata Dioklecijanove palače.
16.04.
03:20
Sadržaj
Dodaj u Podsetnik
Od 1950. godine, nakon pada i loma bedrene kosti, Vidović živi u svojem stanu, i slika iz kreveta, stolice ili invalidskih kolica. Započinje po sjećanju slikati ciklus "Split koji nestaje". Na Vidovićevim slikama Sv. Duje je i dalje u skelama, koje su obnovom zvonika nestale još davne 1908. No, slikarskoj osami i bolesničkoj fazi prethodio je rat i talijanska okupacija koju Vidović izravno osuđuje i ni na koji način ne želi surađivati s talijanskim vlastima. Odbija pozive da izlaže na Biennalu u Veneciji, pa mu talijanske vlasti zapljenjuju 12 slika i šalju ih protiv njegove volje u Veneciju. Vidovića se po kazni preseljava u manji stan, u kojem se on zatvara. Ne odlazi više ni u atelijer, ni u Sv. Duju, čime gubi svoje najdraže slikarske motive. Nakon oslobođenja nove vlasti su prema Vidoviću rezervirane, ne traži ga se, uzima mu se za zlo navodno sudjelovanje na Biennalu u Veneciji. No, stari slikar uporno radi. Slika Split i opet odlazi u Trogir. Kada više nije mogao izlaziti iz stana, on se ponovo vraća motivima iz svoga atelijera, vedutama po sjećanju i indikativno, starim lutkama i satovima bez kazaljki, kao znaku vremena koje je iscurilo. Života koji je prošao. Vidović je još deset godina iza smrti bio na marginama hrvatske likovne umjetnosti. Šezdestih se pomalo stidljivo redaju njegove izložbe, dok 1971. godine, obilježavajući stotu obljetnicu Vidovićeva rođenja, Igor Zidić nije napravio prvu veliku retrospektivu Vidovićevih djela u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Jasno je rekao: "Vidović je začetnik hrvatske moderne!" Zidić je priredio još dvije velike retrospektivne Vidovićeve izložbe, u Splitu 1982. i u Klovićevim dvorima 1987. Na toj izložbi bilo je izloženo nikada viđenih više od 500 Vidovićevih radova. Usporedo s time, trajala je duga bitka stručnjaka i obitelji Vidović da zbirka Emanuela Vidovića, koju je 1986. od obitelji po simboličnoj cijeni otkupio Grad Split, dobije svoje mjesto u Galeriji Emanuela Vidovića u Splitu. Ideja potaknuta 1953. dobila je svoju realizaciju 2006. godine. Galerija Vidović čuva Srebrna vrata Dioklecijanove palače.
Režija
Željko Rogošić
Scenarij
Željko Rogošić
Igor Zidić
Nela Žižić
Uloge