Enrico Dindo i Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Thomasa Sanderlinga - KD V. Lisinski, prijenos

Enrico Dindo bio je šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a od 2015. do 2021. godine, dok kao solist na violončelu s ovim ansamblom surađuje puno dulje. Violončelo je počeo učiti sa šest godina, diplomirao na Konzervatoriju Giuseppe Verdi u Torinu, te se usavršavao kod Egidija Rovede i Antonija Janigra. Od 1987. do 1998. bio je glavni violončelist Orkestra milanske Scale. Dobitnik je prve nagrade na natjecanju Rostropovič u Parizu 1997. godine, a upravo je Mstislav Rostropovič bio i prvi izvođač Koncerta za violončelo i orkestar Mieczysława Weinberga. Kao Židov iz rodne Poljske 1939. Weinberg je pred nacistima prebjegao u Sovjetski Savez, gdje se školovao, sprijateljio s Dmitrijem Šostakovičem i ostvario karijeru jednog od najvećih sovjetskih skladatelja. Njegov opus tek u 21. stoljeću dobiva više pozornosti na Zapadu, pa tako i Koncert za violončelo, prožet poljskim i židovskim narodnim temama, a koji gledamo u prvom dijelu koncertne večeri. Jedan od promotora Weinbergove glazbe je njemački dirigent rođen u Novosibirsku - Thomas Sanderling, koji ravna koncertom. Školovan u Sankt Peterburgu i Berlinu, bio je asistent Herbertu von Karajanu i Leonardu Bernsteinu te je ostvario iznimnu međunarodnu karijeru. Od 2017. do 2022. bio je umjetnički direktor i šef dirigent Novosibirske filharmonije, a taj je položaj napustio u znak protesta protiv ruske agresije u Ukrajini. Uz Weinberga, posebno mjesto u njegovu djelovanju zauzima Dmitrij Šostakovič. Skladatelj je bio na Sanderlingovu dirigentskom debiju u Moskvi te ga je osobno tražio da dirigira prvu izvedbu njegove 13. i 14. simfonije u Njemačkoj. Šostakovičeva Peta simfonija svrstava se među njegova remek-djela. Praizvedena je 1937. u tadašnjem Lenjingradu s velikim uspjehom: službeni kritičari u njoj su vidjeli primjer kako se umjetnici mogu pokoriti zahtjevima Partije, dok je publika u njoj vidjela izraz patnje pod Staljinovim režimom.