Svijet jazza: Kralježak (2024.)

Kada govorimo o glazbi u nekoj sredini, osobito kada ona ima neku svoju prepoznatljivost, često ćemo upotrijebiti riječ "scena". U slučaju Zagreba, lokalna je jazz-scena zadnjih godina sve življa i raznovrsnija. Međutim, što je točno scena? Kako ona nastaje? I kako postaje nešto više od pukog zbira pojedinih glazbenika? Je li to pitanje kvantitete ili ta brojnost mora podrazumijevati i različite vrste povezanosti, uzajamnosti, suradnje i međusobnog poticanja? Jedan od ključnih pokretača novog zagrebačkog jazza upravo je to povezivanje glazbenika i glazbenica različitih generacija, žanrovskog zaleđa, pa i profesionalnog statusa. Izvrstan primjer takve razmjene je bend Kralježak, čiji je pokretač i predvodnik Domagoj Leljak, fizičar, jazz-gitarist i jedno od manje poznatih blaga naše jazz-scene. Premda po obrazovanju i zanimanju nije profesionalni glazbenik, Leljak je, zbog svoje iznimne suptilne muzikalnosti i studioznosti prihvaćen među svojim suputnicima profesionalcima kao ravnopravan. Za njegov je razvoj, kao i kod brojnih drugih naših mladih glazbenika, ključno drugarstvo s bubnjarom Krunom Levačićem, čija se važnost podjednako ogleda u ulozi neformalnog mentora, kao i fantastičnog glazbenika. Kao nastavak tog glazbenog prijateljevanja, Levačić mu se pridružuje i u Kralješku, a i ostatak benda potvrđuje to međugeneracijsko miješanje i obogaćivanje. Uz njih dvojicu, trenutačnu postavu još čine Žiga Golob na kontrabasu, Mario Bočić na tenor saksofonu i Nikola Vuković na trubi. U rasponu od iskusnih do sasvim mladih glazbenika, petorica članova Kralješka pronalaze zajednički teren, prostor za susret i podršku - ukratko, za ono što je stup, odnosno kralježnica onoga što zovemo scenom. Suradnici: Davor Hrvoj, Lujo Parežanin