Grafiti, dokumentarna serija (5/5)

U petoj epizodi istražujemo zašto ljudi imaju potrebu likovnog izražavanja u javnosti i na koje se to sve načine manifestira u suvremenom svijetu. Kroz cijelu povijest ljudskog postojanja zabilježeni su nacrtani crteži ili urezane riječi na javnim površinama. Rimski gradovi bili su prošarani raznim parolama urezanim u kamenim kojim su građeni. Vikinzi su u srednjem vijeku ostavili svoje potpise čak i u Aji Sofiji. Jedna od najstarijih skupina crteža u ovom dijelu Europe nalazi se u Istri. Kroz Romualdovu pećinu vodi nas arheologinja Maja Čuka koja nam pokazuje crteže stare između 17.000 i 30.000 godina. Taj se instinkt za crtanjem u javnosti pojavljuje i danas, što se najbolje vidi kod djece. U Osnovnoj školi Gustava Krkleca grafiti entuzijastkinja Antonija Bačić drži radionicu za učenike prvog razreda. Kako je za očekivati, prvašići su oduševljeni. U Berlinu kustosica muzeja Urban Nation, Michelle Houston, predstavlja izloške grafitera i drugih likovnih umjetnika u kontekstu visoke umjetnosti. Objašnjava na koji se način vrednuju i cijene umjetnička djela. Likovnost u javnosti može služiti i za rehabilitaciju. Tako se u bolnicama i zatvorima već nekoliko godina organiziraju slikanja murala u strogo kontroliranim uvjetima. Klinički bolnički centar Zagreb na svojim zidovima ima više od stotinu murala čije je slikanje i izvedbu organizirala dr. sc. Melinda Šefčić. Osim što provodi akcije slikanja murala, ona istražuje i utjecaj murala na pacijente u bolnicama i štićenike u kaznionicama. U Tokyju posjećujemo jedan od tehnološki najsofisticiranijih muzeja likovne umjetnosti i razgovaramo s članom kolektiva koji je napravio muzej TeamLab Takashijem Kudom. Zagrebački prvašići nas pak podsjećaju koliko umjetnost, pa čak i crtana na zidu, može biti nevina i iskrena. Kroz sva ova putovanja, razgovore, radionice i istraživanja vodi nas voditelj Luka Tokić koji je, kao i većina nas, samo građanin koji želi saznati zašto bi netko htio crtati po ulicama gradova.