Emanuel Vidović: U katedrali, dokumentarno-igrana serija (3/4)

Nakon što je pobrao laskave kritike uz svoju Jubilarnu izložbu 1929. godine, Vidović se vraća Trogiru, gradu svoga djetinjstva. Tamo je odlazio teti tijekom školskih praznika. Sjećanja na stari Trogir, njegove crkve, ulice i zvonike, izravno utječu na Vidovićev izbor motiva i tehnika. On godinama slika Trogir, ali samo za vrijeme oluje i nevremena. 1934. Ljubo Babić objavljuje svoju antologiju "Umjetnost kod Hrvata" i Vidovićevo slikarstvo ocjenjuje najlošijim ocjenama. Za Babića Vidovićevi dalmatinski krajolici su "izmišljotina i paradoks". Ali, Vidovićeva izložba "Trogir" iz 1936. oduševljava kritičare. Od tada pa do 1940. godine Vidović je po jednodušnim ocjenama kritike i publike najbolji hrvatski slikar. U otvorenu paletu ušle su tople boje, a slike njegova predmeta iz njegova atelijera, koji pomalo postaje muzej, na šestom katu Komunalne palače u Splitu, te slike interijera njegova stana postaju i tražene i hvaljene. Već 1938. u Zagrebu Vidović dobiva sjajna priznanja, ali Babićeve kritike se i dalje vuku za njim. Tek kada hrvatska javnost vidi novi Vidovićev ciklus iz katedrale sv. Duje u Splitu, katedrale sv. Lovre u Trogiru, te slike trogirskog Sv. Mihovila, Sv. Petra i Dominikanskog samostana, postat će jasno da je Vidović meštar ravan najboljim francuskim umjetnicima toga doba. Izložba "Interijeri splitske i trogirske katedrale" u Salonu Galić 1941. u potpunosti se poklapa s početkom Drugog svjetskog rata. Vidovićevo slikarstvo odlazi u mrak rata i stradanja.