Svijet jazza: Bill Frisell (2024.)

Umjesto nametljivosti i tehničkog razmetanja, u glazbi jednog od najsvestranijih jazz-gitarista Billa Frisella tu su mirnoća, ljepota tona i prije svega - muzikalnost. Toliko je ona kod njega izražena da njegova glazba nije posebno zainteresirana za žanrovske okvire, pa tako ni jazz u užem smislu, bit je u jednostavno rečeno ljepoti sviranja i ona ima prednost pred svakom vrstom manire ili ograničenja. To međutim ne znači da je riječ o muzičaru bez korijena: uz jazz, tu su prije svega izraženi zemljani, narodni elementi američke tradicije koji se slijevaju u veliko korito koje možemo nazvati americanom. S obzirom na tu sklonost, ne čudi da je Frisell u velikoj mjeri glazbenik boje, prostora i zvučnog prizora. No isto se nepogrešivo prepoznaje i u širim formatima, od proboja u bendovima bubnjara i glazbenog srodnika Paula Motiana, s kojim će surađivati tijekom četiri desetljeća, pa do najrazličitijih sastava u kojima Frisell nastavlja okupljati majstore nenametljivosti, kao što su Joey Baron ili Kenny Wollesen. Ako bi se trebalo odrediti Frisellovo "prirodno" stanište, to bi vjerojatno bili mali sastavi - duo, trio - gdje sve počiva na najpažljivijem fokusu, slušanju i interakciji. Format trija je možda i čvrst okvir njegova bendliderskog djelovanja počevši s onim s Baronom na bubnjevima i Kermitom Driscollom na kontrabasu, koji bi se često i nadograđivao drugim suradnicima. Zadnjih su godina ključni Frisellovi muzički drugovi bubnjar Rudy Royston i fantastični kontrabasist Thomas Morgan, s kojim je snimio i par iznimnih duo albuma. S njima je došao i u Rijeku, gdje je nastupio u sklopu 33. izdanja festivala JazzTime Rijeka podsjetivši nas koliko se toga može reći kada se jednaka pažnja ostavlja prostoru između nota i muzičara, kao i notama samima. Suradnici: Davor Hrvoj, Lujo Parežanin